Studenti u Srbiji između nacionalizma i borbe za pravdu

Ideološki minimum

„Imali smo ideološki minimum oko kojeg smo se okupili. Nije se tražilo da se izjašnjavamo o drugim pitanjima, držali smo se osnovnih načela demokracije – jedinstva, tolerancije, pravde“, kaže za DW studentica iz Novog Sada Tatjana Rašić, koja se protestima priključila gotovo od prvog dana.

Zastave Srbije i sveučilišta bile su jedine dobrodošle na njihovim prosvjedima. Bio je to pokušaj da se državni simboli vrate građanima, a ne da budu oružje politike. Pokret je prvi put stvorio osjećaj zajedništva s građanima Novog Pazara.

Čak je i dio građanske ljevice priznao studentima da su reafirmirali patriotizam kao privrženost zakonima i institucijama.

Kraj političke nevinosti

Kako su prosvjedi rasli, rasla je i ideološka raznolikost. Zastave „Ne damo Kosovo“, kokarde i šajkače sve su češće postajale dio prosvjedne ikonografije, dok su se ratni veterani profilirali kao glavni zaštitnici studenata.

Kritike da se prosvjed pretvorio u platformu velikosrpskog nacionalizma kulminirale su nakon 28. lipnja i Vidovdana – datuma duboko ukorijenjenog u srpskom nacionalnom mitu. Toga dana u Beogradu su dominirali nacionalistički i konzervativni govori, a govornicu je zauzeo i profesor Milo Lompar, poznat po veličanju lika i djela Radovana Karadžića.

Što je s nacionalističkim simbolima?

„Nacionalistički simboli koji se povremeno pojavljuju na prosvjedima rezultat su nepropitanih ideoloških obrazaca iz devedesetih koji su utkali svoje mjesto ne samo u obrazovanju, već i u kulturi i medijima, dakle u cjelokupnom javnom prostoru“, kaže za DW kulturologinja Aleksandra Đurić Bosnić.

Podsjeća da kritike dolaze ne samo zbog otpora nasljeđu devedesetih i zlouporabi pseudo-patriotskih narativa, već i zbog straha da bi Srbija mogla ponovno skliznuti u stare obrasce.

„Za nas koji smo prošli traumu devedesetih, traumatično je i sjećanje na Vidovdanski govor Slobodana Miloševića na Gazimestanu. A kad smo 28. lipnja čuli izraze koji podsjećaju na zloupotrebu nacionalnih osjećaja, i na ideje o jedinstvenoj Srbiji i 'srpskom svetu', jasno je zašto su kritike kulminirale“, dodaje Đurić Bosnić.

Volja plenuma

Na optužbe da je studentski pokret skrenuo udesno, studenti podsjećaju da su prije svakog prosvjeda apelirali da se dolazi bez stranačkih i ideoloških obilježja – ali masu, kažu, nije uvijek bilo moguće kontrolirati.

„Ljudi su nas počeli doživljavati kao politički pokret koji se mora jasno ideološki pozicionirati, a kod nas se odluke donose na plenumima, gdje se saslušaju svi. Nismo ni bili sigurni zašto se to traži od nas“, kaže studentica Tatjana Rašić.

Plenumi su često trajali satima i pokazali duboku ideološku raznolikost među studentima – posebno kad su se otvarala pitanja „nacionalnog značaja“, prisutna desetljećima u političkom životu Srbije.

„Koliko god da mi je teško prihvatiti da netko ima potpuno drugačiji stav, morala sam to prihvatiti. Pokazalo se da ima mnogo ljudi koji misle drugačije“, dodaje Rašić.

Unatoč žestokoj raspravi, odluke plenuma smatrale su se obvezujućima. Tako su se stavovi razlikovali ne samo između fakulteta, već ponekad i unutar istog fakulteta.

Pokret mijenja stavove mladih

Studentski pokret već je znatno utjecao na stavove mladih, pokazuju najnovija istraživanja Krovne organizacije mladih Srbije (KOMS). Godinama je KOMS bilježio visoku apatiju prema politici, sklonost tradiciji i potrebu za „čvrstom rukom“. No preliminarni podaci za 2025. pokazuju promjene u stavovima o Europskoj uniji i nacionalnim pitanjima poput Kosova.

„Najveća promjena tiče se demokracije – sada 60 posto mladih smatra da je demokracija najbolji oblik vlasti, a lani ih je bilo 40 posto“, kaže Milica Borjanić iz KOMS-a. „Prvi put imamo situaciju gdje više od polovice mladih smatra da Srbiji nije potreban jak lider.“

Ideološko etiketiranje studentata

Politolog Boban Stojanović, koji godinama sudjeluje u istraživanjima KOMS-a, smatra da oni koji žele ideološki etiketirati studente to rade zlonamjerno.

„Jedini stvarni društveni raskol sada je između vlasti – koju karakterizira korupcija, nejednakost, odsustvo slobode – i novog studentskog pokreta čije su vrijednosti sloboda, pravda, borba protiv korupcije, zaštita nacionalnih interesa“, kaže Stojanović.

Vjeruje da je najveća snaga pokreta u njegovoj integrativnosti. Bez jedinstva, kaže, nije moguće pobijediti aktualni režim.

„Zato vlast pokušava unijeti razdor među studentima pitanjima o EU, Kosovu, pa čak i Srebrenici“, tvrdi Stojanović.

Prvo promjena režima, onda promjena svijesti

U borbi protiv populističkih autokracija nemoguće je mijenjati sustav vrijednosti, slaže se i Aleksandra Đurić Bosnić.

„Pravo vrijeme za redefiniranje sustava vrijednosti doći će kad Srbija ponovno postane pravna i demokratska država“, kaže.

Srbija je sličnu situaciju već imala krajem devedesetih, kada je opozicija pod sloganom „Zapuši nos – glasaj za DOS“ pozvala građane da, unatoč ideološkim razlikama, glasuju za Vojislava Koštunicu protiv Miloševića.

Crvene linije koje se više ne smiju preći

I danas bi to mogla biti strategija – ali s jasnim saznanjem da Srbija više nikad ne smije ponoviti političke zablude devedesetih.

„Ako želimo slobodnu i dostojanstvenu državu, neke crvene linije ne smiju se više prelaziti – ni revizija povijesti, ni minimiziranje zločina iz ratova devedesetih, ni amnestiranje ratnih zločinaca, ni miješanje u politike susjednih država. To su osnovni etički principi“, dodaje Đurić Bosnić.

U studentskom pokretu, najviše bi željeli da se fokus vrati na ono od čega su krenuli.

„Želimo državu u kojoj postoje zakoni i odvojene grane vlasti“, kaže Tatjana Rašić. „Čak i kad bih zamišljala idealan parlament s različitim mišljenjima, ne bi mi to smetalo – jer se svi uvijek vraćamo temeljima od kojih smo krenuli“, zaključuje Rašić.